Smokva odlazi u zaborav

Smokva, uz vinovu lozu, zaštitni znak doline Neretve i drevna voćna kultura koja je othranila brojne generacije naših predaka, polako ali sigurno odlazi u zaborav. I dok najveći svjetski proizvoðači smokava - Italija, Turska, Grčka, Alžir, SAD, Portugal i Španjolska - nastavljaju borbu za dominaciju na svjetskome tržištu, u našoj zemlji smokvarstvo je postalo potpuno sporedna djelatnost.

Manje stabala i uroda

Taj trend počeo je još u bivšoj državi kada je broj stabala smokava s milijun i sedam stotina tisuća u pedesetim godinama prošloga stoljeća pao na milijun i dvjesto tisuća neposredno prije Domovinskoga rata, od čega više od osam stotina tisuća u Hrvatskoj, a proizvodnja sa 21.500 tona na oko 11 tisuća tona.
Danas je gotovo nemoguće doći do podataka o broju smokava i prinosima, ali se zna da je prije dvadesetak godina u Dalmaciji prednjačio Šibenik s 220 tisuća stabala, a po kvaliteti smokve dubrovačko područje i dolina Neretve.
Procjenjuje se da danas u dolini Neretve ima oko 40 tisuća stabala smokava, ali ih se velik broj uopće ne obraðuje. Težak i zahtjevan posao koji podrazumijeva branje, sumporanje, sušenje, sortiranje, pranje i pakiranje, glavni su razlozi što mladi ljudi, u potrazi za brzom zaradom, potpuno napuštaju smokvarstvo i okreću se drugim aktivnostima.

Nestale i poljoprivredne zadruge

Smokva je, tako, prepuštena ljudima starije dobi koji ne žele prekidati vrijednu tradiciju, ali nisu u stanju ovoj drevnoj kulturi osigurati sve uvjete za razvoj, posebice poslove rezidbe, pripreme tla i gnojidbe, što je rezultiralo značajnim padom kvalitete smokava, a time i njihove cijene.
Uz to, u Neretvi se danas ubere oko 100 tona smokava, za razliku od oko 300 tona prije dva desetljeća, kada je u neretvanskoj dolini bilo više od deset poljoprivrednih zadruga koje su otkupljivale više od tisuću tona suhih smokava. Danas ne postoji ni jedna od tih zadruga!
Smokva se, kako se vjeruje, iz južnih dijelova Perzije i Sirije, preko Sredozemlja, kroz stoljeća, prenosila na sve kontinente, pa je tako dospjela i u naše krajeve. Vjeruje se da su je u ova područja donijeli Feničani, a Dioklecijanov edikt iz 301. godine pokazuje da se ona uzgajala u Dalmaciji prije Krista.

Nekada - neretvanska smokva za elitu

Stariji ljudi još se sa sjetom sjećaju vremena kada je, prije Drugoga svjetskog rata, neretvanska suha smokva, u drvenim paketićima, završavala na stolovima političkih elita u Londonu, Beču i drugim europskim metropoloma. O njezinoj kaloričnosti svjedoči i činjenica da su stari ljudi cijeli dan obavljali teške poslove na polju hraneći se uglavnom suhim smokvama. Smokvu su Heleni posvetili bogu Dioniziju, a postala je i simbol faličkoga kulta u Indiji i Italiji.

Na snazi pravilnik iz Austro-Ugarske

— Hrvatska je jedina zemlja na Mediteranu koja nema pravilnik o kvaliteti suhe smokve, prijeko potreban za izvoz, pa je prisiljena koristiti se Pravilnikom iz doba Austro-Ugarske, koji nije primjeren sadašnjim uvjetima - upozorava na dodatni problem Mate Krstičević, osnivač sada već nepostojeće PZ "Plina" i jedan od najvećih autoriteta u području smokvarstva.