Posve je shvatljivo što ih je zanio politički izazov mogućega prečaca iz opozicije do vlasti, no na ispitu iz dosljednosti, rezultat im je bio daleko ispod Friščićeva, kojeg su u kuloarima već opisivali kao najnestabilniju komponentu vladajuće garniture.

Je li Friščić ostao uz Sanadera samo zato što bi stranci bilo nezgodno zahvaliti se na svim sinekurama u državnoj administraciji i javnim poduzećima, koje su joj pripale u podjeli funkcija po stranačkom ključu? Možda!

Ali isto tako hipotetički, stvari se mogu postaviti i posve drugačije. Tvrdo ostajući pri stavu da neće sudjelovati u ponovnom odgaðanju ZERP-a za članice Europske unije, a da pritom nije razbio koaliciju, Friščić je pokazao da se u politici može biti različit, ali ne i destruktivan. Zašto bi svako otkrivanje različitog stava moralo završiti tako da se pompozno raskidaju koalicije?

Zašto unutar Vlade sastavljene od različitih stranaka ne bi smjelo biti različitih stavova, a da se sutra nastavi raditi zajedno? Zašto, uostalom, različitih stavova ne bi bilo i unutar iste stranke?
U vatrenom krštenju oko ZERP-a, Friščić se pokazao veći europejac od socijaldemokrata i narodnjaka jer, za razliku od njih, nije koketirao s izvanrednim izborima koji bi tek zakucali tempo pregovora s EU.

Pritom je napravio i mali iskorak u razvoju demokracije, dokazavši da se u različitosti može ostati i konstruktivan i kooperativan. Jasno, uz pomoć glavnog koalicijskog partnera kojem je takoðer bilo stalo da HSS ne bude ponižen i da dokaže kako nije točno da HDZ nužno uništava manje savezničke stranke.