Iako je posljednjih godina udvostručena površina zemljišta na kojima se uzgajaju eko proizvodi, te su brojke i dalje zanemarive - dosežu tek pola posto ukupnog broja poljoprivrednih površina. Ako te brojke usporedimo s udjelom ekoloških površina u državama članicama Europske unije, koji se kreće od pet do 10 posto, naš zaostatak je primjetan.

U Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja kažu kako je zakonodavni okvir za ekološku proizvodnju istovjetan onome u EU-u, ali najavljuju i uvoðenje novina u okviru mjera ruralnog razvoja što će pratiti povećanje poticaja za ekološku proizvodnju, koji su tridesetak posto veći u odnosu na konvencionalne.

U Hrvatskoj je trenutačno u Upisnik ekoloških proizvoðača upisano petstotinjak poljoprivrednika, a pod ekološkim uzgojem je 25.000 hektara. Najmanje tih površina otpada na oranice s povrtnjacima - samo oko 3500 hektara, te voćnjake - oko 2500 hektara, a najviše je pašnjaka i livada namijenjenih pčelarstvu. Budući da se ukupne obradive površine u Hrvatskoj prostiru na 1,3 milijuna hektara, za dostizanje razine kakva je u EU-u (10 posto udjela ekološkog poljoprivrednog zemljišta), kod nas bi trebalo biti barem 130.000 hektara ekološki obraðenog zemljišta.

Još bez strategije ekološke poljoprivrede

Potražnja za ekološkim proizvodima u Hrvatskoj stalno raste, posebice kod urbanog stanovništva i turista. Kupci radije odabiru domaće ekološke proizvode specifične kvalitete. No nedovoljno razumijevanje prirode ekoloških proizvoda dovodi do njihovog miješanja s lokalnim proizvodima. A izgled i pakiranje domaćih hrvatskih ekoloških proizvoda lošije je kakvoće od uvoznih.

Potencijal na tržištu je velik jer, osim potražnje, i tradicija povezana s teritorijalnim i kulturnim nasljeðem hrvatskih regija pruža mogućnosti za razvoj ekoloških proizvoda.

Eko turizam, pak, može profitirati od uske povezanosti ekološke poljoprivrede i proizvoda specifične kvalitete. Ponuda ekološke poljoprivrede uglavnom se odnosi na domaće tržište, proizvodi nisu raznoliki, a količine su premale za ozbiljan nastup na tržištu. Svježih eko proizvoda na tržištu još se i može naći, ali domaćih preraðevina gotovo i nema. Istodobno, distribucija tih proizvoda je loša, proizvoðači i potrošači su needucirani, a nema niti baze podataka o organskoj poljoprivredi, preradi i marketingu, kako bi se mogle donositi strateške odluke.

U Ministarstvu kažu da i lokalna samouprava treba učiniti dodatan napor kako bi se potaknula institucijska kupnja ekoloških proizvoda, posebice u vrtićima, školama i bolnicama. No istodobno mora nas zabrinuti činjenica da Ministarstvo poljoprivrede nije nikada izradilo pravu strategiju ekološke poljoprivrede.

Prelazak s konvencionalne na eko poljoprivredu nije lagan ni jednostavan. Potrebno je uložiti mnogo rada, steći nova znanja, kontinuirano se upoznavati s novim metodama proizvodnje, komunicirati s ostalim domaćim i stranim proizvoðačima, što većina konvencionalnih poljoprivrednika teško prihvaća.

Sonja Karoglan Todorović, direktorica nevladine udruge specijalizirane za ekološku poljoprivredu, zaštitu prirode i okoliša te održivi razvitak Ecologica, kaže kako je možda najveći problem to što nema dovoljno proizvoda na tržištu. “Prodavaonice su zainteresirane i mnogi trgovački lanci imaju posebne police za takve proizvode, no one su pune robe iz uvoza. U prodavaonicama je nemoguće pronaći jaja iz slobodnog uzgoja jer proizvoðači svoju malu proizvodnju izravno prodaju poznatim kupcima”, ističe Sonja Karoglan Todorović.

Eko proizvoðači upozoravaju kako nema ni prave političke podrške niti podrške struke za ekološku proizvodnju. “Ako dobijete poticaje, koji su načelno 30 posto veći, ali na kraju budu isti kao za konvencionalnu proizvodnju, postavlja se pitanje: zašto uopće raditi s eko proizvodima ako su vam troškovi te proizvodnje znatno veći. Kako kaže prvi magistar eko poljoprivrede u Europi Darko Znaor, mnogi u Hrvatskoj još misle kako je eko proizvodnja hrana za bolesne, budale i bogate”, dodaje Sonja Karoglan Todorović.

Za certifikaciju 23.000 kuna

Jedan od malobrojnih hrvatskih proizvoðača, koji se bavi eko uzgojem na površini od 70 hektara i svojim kapacitetima može napuniti ozbiljniju prodavaonicu, je Mario Sever, vlasnik Eko Severa i predsjednik Udruge ekoloških proizvoðača Hrvatske. Njegovo eko gospodarstvo je prvo koje je ušlo u Upisnik eko proizvoðača, a ekološki mu se proizvodi mogu naći na tržištu već 10 godina. “Nas proizvoðače najviše muči tromost države budući da je potrebno mnogo truda kako bi se nešto pokrenulo, pa čak i kada je riječ o ispunjavanju zakonom donesenih odluka, počevši od isplate poticaja do raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem”, kaže Sever.

No, Grad Zagreb i Zagrebačka županija, gdje Sever ima svoja polja, mnogo su brži u poticanju ekološkog uzgoja. Certifikacija i kontrola tvrtku Eko Sever na godišnjoj razini stoji oko 23.000 kuna, no to je nužno ako se na tržište žele plasirati provjereni ekološki proizvodi. “Naši proizvodi imaju i europsku eko markicu, no relativno male količine koje proizvodimo ne dozvoljavaju nam ozbiljniji izlazak na europska tržišta”, zaključuje Sever.

www.privredni-vjesnik.hr