 Iako su nam puna
usta hvale za proizvode koji se mogu kupiti na našim tržnicama i u
prodavaonicama, ekološka proizvodnja u Hrvatskoj tek je u začetku.
Najveći razlog tomu jamačno je neinformiranost proizvođača koji, uz
malo preinaka i uvođenje kontrole, lako mogu dobiti pravo na
označavanje svojih proizvoda eko markicama. Kao i meso životinja
iz slobodnog uzgoja, i ekološki proizvedene namirnice znatno su skuplje
na tržištu, no čini se kako čak i domaća eko jaja još uvijek teško
nalaze put do kupca.
Iako je posljednjih
godina udvostručena površina zemljišta na kojima se uzgajaju eko
proizvodi, te su brojke i dalje zanemarive - dosežu tek pola posto
ukupnog broja poljoprivrednih površina. Ako te brojke usporedimo s
udjelom ekoloških površina u državama članicama Europske unije, koji se
kreće od pet do 10 posto, naš zaostatak je primjetan.
U
Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja kažu kako je
zakonodavni okvir za ekološku proizvodnju istovjetan onome u EU-u, ali
najavljuju i uvođenje novina u okviru mjera ruralnog razvoja što će
pratiti povećanje poticaja za ekološku proizvodnju, koji su tridesetak
posto veći u odnosu na konvencionalne.
U Hrvatskoj je trenutačno
u Upisnik ekoloških proizvođača upisano petstotinjak poljoprivrednika,
a pod ekološkim uzgojem je 25.000 hektara. Najmanje tih površina otpada
na oranice s povrtnjacima - samo oko 3500 hektara, te voćnjake - oko
2500 hektara, a najviše je pašnjaka i livada namijenjenih pčelarstvu.
Budući da se ukupne obradive površine u Hrvatskoj prostiru na 1,3
milijuna hektara, za dostizanje razine kakva je u EU-u (10 posto udjela
ekološkog poljoprivrednog zemljišta), kod nas bi trebalo biti barem
130.000 hektara ekološki obrađenog zemljišta.
Još bez strategije ekološke poljoprivrede
Potražnja
za ekološkim proizvodima u Hrvatskoj stalno raste, posebice kod urbanog
stanovništva i turista. Kupci radije odabiru domaće ekološke proizvode
specifične kvalitete. No nedovoljno razumijevanje prirode ekoloških
proizvoda dovodi do njihovog miješanja s lokalnim proizvodima. A izgled
i pakiranje domaćih hrvatskih ekoloških proizvoda lošije je kakvoće od
uvoznih.
Potencijal na tržištu je velik jer, osim potražnje, i
tradicija povezana s teritorijalnim i kulturnim nasljeđem hrvatskih
regija pruža mogućnosti za razvoj ekoloških proizvoda.
Eko
turizam, pak, može profitirati od uske povezanosti ekološke
poljoprivrede i proizvoda specifične kvalitete. Ponuda ekološke
poljoprivrede uglavnom se odnosi na domaće tržište, proizvodi nisu
raznoliki, a količine su premale za ozbiljan nastup na tržištu. Svježih
eko proizvoda na tržištu još se i može naći, ali domaćih prerađevina
gotovo i nema. Istodobno, distribucija tih proizvoda je loša,
proizvođači i potrošači su needucirani, a nema niti baze podataka o
organskoj poljoprivredi, preradi i marketingu, kako bi se mogle
donositi strateške odluke.
U Ministarstvu kažu da i lokalna
samouprava treba učiniti dodatan napor kako bi se potaknula
institucijska kupnja ekoloških proizvoda, posebice u vrtićima, školama
i bolnicama. No istodobno mora nas zabrinuti činjenica da Ministarstvo
poljoprivrede nije nikada izradilo pravu strategiju ekološke
poljoprivrede.
Prelazak s konvencionalne na eko poljoprivredu
nije lagan ni jednostavan. Potrebno je uložiti mnogo rada, steći nova
znanja, kontinuirano se upoznavati s novim metodama proizvodnje,
komunicirati s ostalim domaćim i stranim proizvođačima, što većina
konvencionalnih poljoprivrednika teško prihvaća.
Sonja Karoglan
Todorović, direktorica nevladine udruge specijalizirane za ekološku
poljoprivredu, zaštitu prirode i okoliša te održivi razvitak Ecologica,
kaže kako je možda najveći problem to što nema dovoljno proizvoda na
tržištu. “Prodavaonice su zainteresirane i mnogi trgovački lanci imaju
posebne police za takve proizvode, no one su pune robe iz uvoza. U
prodavaonicama je nemoguće pronaći jaja iz slobodnog uzgoja jer
proizvođači svoju malu proizvodnju izravno prodaju poznatim kupcima”,
ističe Sonja Karoglan Todorović.
Eko proizvođači upozoravaju
kako nema ni prave političke podrške niti podrške struke za ekološku
proizvodnju. “Ako dobijete poticaje, koji su načelno 30 posto veći, ali
na kraju budu isti kao za konvencionalnu proizvodnju, postavlja se
pitanje: zašto uopće raditi s eko proizvodima ako su vam troškovi te
proizvodnje znatno veći. Kako kaže prvi magistar eko poljoprivrede u
Europi Darko Znaor, mnogi u Hrvatskoj još misle kako je eko proizvodnja
hrana za bolesne, budale i bogate”, dodaje Sonja Karoglan Todorović.
Za certifikaciju 23.000 kuna
Jedan
od malobrojnih hrvatskih proizvođača, koji se bavi eko uzgojem na
površini od 70 hektara i svojim kapacitetima može napuniti ozbiljniju
prodavaonicu, je Mario Sever, vlasnik Eko Severa i predsjednik Udruge
ekoloških proizvođača Hrvatske. Njegovo eko gospodarstvo je prvo koje
je ušlo u Upisnik eko proizvođača, a ekološki mu se proizvodi mogu naći
na tržištu već 10 godina. “Nas proizvođače najviše muči tromost države
budući da je potrebno mnogo truda kako bi se nešto pokrenulo, pa čak i
kada je riječ o ispunjavanju zakonom donesenih odluka, počevši od
isplate poticaja do raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem”,
kaže Sever.
No, Grad Zagreb i Zagrebačka županija, gdje Sever
ima svoja polja, mnogo su brži u poticanju ekološkog uzgoja.
Certifikacija i kontrola tvrtku Eko Sever na godišnjoj razini stoji oko
23.000 kuna, no to je nužno ako se na tržište žele plasirati provjereni
ekološki proizvodi. “Naši proizvodi imaju i europsku eko markicu, no
relativno male količine koje proizvodimo ne dozvoljavaju nam ozbiljniji
izlazak na europska tržišta”, zaključuje Sever.
www.privredni-vjesnik.hr
|
