Najveća u Jugoslaviji, epitet je kojim su se Brođani voljeli hvaliti kada se pričalo o hladnjači koja je na području poslovne zone Bjeliš započela raditi još 1978. godine. Nakon otvaranja za hladnjaču je uslijedio niz od desetak vrlo uspješnih godina. Potom je došao rat, a za hladnjaču još pogubnije vrijeme privatizacije...

Tvrtka koja je trebala biti nositelj razvoja lokalne poljoprivrede postala je krajem devedesetih ekološka prijetnja. Zbog neulaganja, iz rashladnog sustava sve češće je curio amonijak, a radnici su “na kapaljku” dobivali plaće. Što je hladnjača značila za domaće voćare govori i podatak da je krajem osamdesetih godišnje izvozila voća u vrijednosti osam do devet milijuna njemačkih maraka.

- Krajem 1996. godine hladnjača je završila u stečaju, a radnici bez posla. Agonija je završila 2004. godine, kada je poduzeće Hlad ušlo u zakup, a 2006. godine u postupku stečaja i kupilo hladnjaču. Kad smo došli bila je bez struje, vode i amonijaka. Na početku svi su napori bili usmjereni u spašavanje vrijednog kapitalnog objekta, što smo i uspjeli. Mogu reći da je hladnjača prošle, 2007. godine, radila punim kapacitetom u smislu korištenja rashladnih kapaciteta i da se polagano vraćala u proces proizvodnje. Puni kapacitet znači da smo prošle godine skladištili 9.000 tona robe. Značajan dio kapaciteta bio je u zakupu, međutim i mi smo na vrijeme pripremili program kako bi hladnjača bila dovedena u proizvodnu funkciju - kaže Mirjana Tomakić, savjetnica Uprave tvrtke Hlad, u čijem sastavu radi slavonskobrodska hladnjača.

Hlad je proteklih godina radio i na zadovoljenju visokih standarda ISO i HACCAP, bez kojih se više ne može na tržište Europske unije. Trenutačno završavaju i projekt dodatnog opremanja hladnjače.

- Sada podižemo i prilagođavamo standarde uvjeta u kojima se roba čuva na osnovi potreba naših kupaca. Kupili smo i opremu kojom ćemo ponovno prerađivati voće. Na žalost, moramo ga uvoziti jer ga kod nas nema - kaže M. Tomakić.

Hlad je trenutačno u prvi plan prerade voća stavio višnje i nastoji svoje kapacitete popuniti domaćom proizvodnjom. Tu ne planiraju stati, a u pripremi su razvojni projekti i za podizanje nasada jagoda.

- Mi smo 2007. i 2008. godine na vlastitim površinama posadili 39 hektara višanja, a kod naših kooperanata u istom razdoblju još oko 200 hektara. Time ćemo pokriti svoje potrebe za tri do pet godina kada voćnjaci dođu u puni rod. Postoje i druge kulture koje možemo razvijati, a o njima se stidljivo priča. Uvozimo i jagode za industrijsku preradu iz Španjolske i Poljske i plaćamo im po svjetskim cijenama. Po tim istim cijenama ovdje ne proizvodimo. Zato planiramo ovdje ustrojiti modernu proizvodnju jer mislim da ćemo dobiti podršku ljudi koji žele dodatno zaraditi. Pružit ćemo priliku da ljudi na maloj površini zarade novac koji će im omogućiti odlazak na godišnji odmor. To je posao koji mogu raditi i djeca i tako stjecati radne navike. Sadašnja proizvodnja jagoda i drugog sitnog voća nije dostatna ni za konzumnu potrošnju Hrvatske. Industrija guta na tisuće tona, pa tu imamo priliku za velik plasman. Proces proizvodnje jagoda bit će zaokružen od proizvodnje bezvirusnog sadnog materijala jagoda do polaganja folija i sadnje nasada. Tako ćemo povećati udjel domaće sirovine u ukupnoj proizvodnji cijele regije. Nema onog što mi ne možemo, samo trebamo odlučiti i htjeti. Hladnjača je 1989. godine započela proizvodnju jagoda i praktično to što sada ima jagoda na području Brodsko-posavske županije je iz hladnjačine predratne proizvodnje. Mi mislimo da ćemo uspjeti ugovoriti pedesetak hektara kod većeg broja proizvođača. I da će na kraju i oni i mi biti zadovoljni, jer će proizvodnja biti po svjetskoj cijeni, ističe M. Tomakić, dodajući kako uvijek treba imati na umu da je svjetsko tržište jedno i svi uzimaju dio kolača.

- Zato ne treba misliti da možeš proizvesti i preraditi koliko hoćeš. Moramo se izboriti za dio tog kolača. Prednost koju imamo je da proizvodnja u našim klimatskim uvjetima daje proizvode s više suhe tvari i više boje. To je nešto što drugi nemaju. Međutim, na kraju je uvijek u pitanju cijena. Za jedan cent kupci odlaze kod drugih, podsjeća M. Tomakić.

Hlad je među onim tvrtkama koje samozatajno rade daleko od svjetala politike. Međutim, kapital je prepoznao njihove razvojne programe, tako je Questus ulaganjem kapitala u Hladu stekao udjel od 30 posto. Mirjana Tomakić vjeruje da će taj udjel ponovno moći otkupiti za tri do pet godina. Tome bi trebali pridonijeti i programi kojima Hlad planira širenje na tržišta susjednih zemalja. Unatoč ulasku investicijskog fonda u tvrtku, Hlad za sada ipak ostaje obiteljska tvrtka na čijem je čelu Mirjanina sestra Ruža Rončević. I premda su trenutačno na vrhu tvrtke žene, muška ruka zasigurno će imati svoj udjel u budućnosti tvrtke. U poslu sve odgovorniju ulogu ima Dinko Rončević, mladi agronom koji trenutačno nadgleda proizvodnju u Hladu. To uključuje svakodnevni obilazak nasada, ne samo višanja nego i krušaka i jabuka u voćnjaku u Šušnjevcima nedaleko od Slavonskog Broda.

www.glas-slavonije.hr